Umiru neki daleki ljudi.
Bruji zrak od smrti nekog tko je, da se samo drugačije posložilo, mogao biti moj prijatelj. Meni blizak. Meni moj. Možda bih onda i ja oplakivala nekog tko je danas otišao.
Ovako umiru neki drugi ljudi, a ja razbacujem mokro lišće i tražim tračke sunca na nebu.

Ono kad podigneš glavu i vidiš sunce razlomljeno među granama. Samo to - sunce zapelo u krošnju, sunce koje proviruje, bori se, juri prema zemlji.
I ono kad se vjetar sjuri s brda. I taj zvuk, taj žamor, to šuštanje... I krošnje koje se svijaju. I lišće koje se vrti oko nas. I sve, taj svijet, to sunce, moj dlan na mekoj mahovini, šuma i njeni meki prsti vlage. Sve to i još osmijeh.
Sve to, i još ruka u ruci, dlan na dlanu, tvoj dodir koji odzvanja, odzvanja, odzvanja...
...danima.

Oznake: Proljece

Ide mi na živce ova kiša.

I ide mi na živce jakna koju iz ormara izvlačim puno prerano.

Idu mi na živce i vjetar i oblaci i lišće i to što su dani sve kraći i što navečer sjedim umotana u deku, i ide mi na živce ovaj sumorni osjećaj koji je bespravno uselio u moju glavu i sad odbija iseliti pozivajući se na pravnu državu i pravo očuvanja postojećeg stanja ili kako se već zove ta situacija kad ti netko zaposjedne tvoje vlasništvo, u ovom slučaju cijenjeni duševni mir i dobar osjećaj, a onda odbije iseliti jer je već uselio i dok ti pokreneš sve kotačiće pravne države prošle su godine i godine i u međuvremenu je taj netko izrodio mnogo malih nekih i sad je cijela priča toliko komplicirana da se zovu novinari i policija i ti ispadaš zločinac iako cijelo vrijeme ponavljaš, hej taj netko je lopov, nisam ga pustio, sam se uselio, zaposjeo, stavio natpis "Hrvat, zauzeto" i odbija otići.

Gnjavi me taj podstanar i najradije bih ga letvom zatukla, iscipelarila, poslala ćelave momke bez vrata i skrupula da mu vježbaju aerobik na kičmi, ali znam da ne smijem jer bi mene, da to učinim, pravna država strpala u rešt, uostalom navodno je za dušu dobro i malo tuge, samo je pitanje koje tuge i u kojim količinama, i ima li ta tuga ikakvu svrhu ili je samo tužimo iz čiste lijenosti da je jednostavnom kemijskom reakcijom pretvorimo u nešto dobro i korisno, nešto što te ne tjera u bluz i nešto što te ne tjera da jednu te istu pjesmu slušaš na repeatu, nešto što pokreće, neku pozitivu, ali tuga je kažu mudri ljudi, dobra, dobro je biti tužan i tužiti, tugovati, plakati, jedino mi se čini da nije dobro kad stoti put, ma milijunti put plačeš zbog iste stvari, zbog istih razočaranja i više onda nije stvar u tuzi, tuga onda postaje živčanost jer ne znam kako drugi, ali ja stvarno ne mislim ostatak svog života oplakivati nešto što je bilo i prošlo i gotovo i svršeno i u što nema povratka jer je eto tako i ne da mi se više objašnjavati da ne pretjerujem, da je to doista to što govorim da jest, ne da mi se više pričati, žaliti se, misliti, analizirati, najradije bih da sve nestane, ali mi se ne sviđa što sve to nestajanje znači, i da, ide mi na živce što su mi prsti hladni dok ovo pišem i ide mi na živce vjetar koji me ledi dok na balkonu pušim stotu cigaretu, a posebno mi ide na živce, živcira me, ljuti, bjesni me taj moj vječiti ideal o samorazvoju, o nekom ispravljanju vlastitih krivih spojeva, a to sam dovela do savršenstva tako da više ni ne gledam sebe kao sebe, nego kao sklop spojeva, kad pritisneš ovu tipku dobiješ to, kad pritisneš onu iskoči nešto drugo, želim u životu biti krojačica, to je plemenito zanimanje, činiš ljude sretnima, želim biti sretna točno tu gdje jesam i prestati živjeti život kako bi mi ga Kundera opisao, dovraga.

Proći će i to. I oblaci će proći, i ovaj će se teški zrak ipak razvodniti i prestat će mi njegovi ljepljivi prsti kliziti niz vrat. Ponekad kad udahnem, svijet ima okus višanja, ponekad svijet postane divlje crven, savršena kulisa za sitne male laži i male prevare koje zaboravimo i kad se dogode.

Kažu mi ljudi koji me poznaju mimo ovih piksela - iako nisam sigurna koliko se ikada odmaknemo od toga - da sam apstraktna. Mislim da nisam.
Kada bih pisala pravi dnevnik, kada bih umjesto ovog bloga otvarala notes i pisala nešto poput "dragi dnevniče", sumnjam da bi izgledalo bitno drugačije.

Jedino bih možda preskočila metafore za tugu i rekla, sjedim kraj prozora i gledam kako zeleni Zagreb (a stvarno jest zelen odozgo) drhti ispod mene, kako poskakuje, kako škripi, izvija se i giba s lijeva na desno, s desna na lijevo, vječna košnica, vječni pokret, vječni nemir. I rekla bih, da pišem u teku, da sam samu sebe toliko puta izmislila da je vrijeme da to učinim ponovno.

Oduvijek sam voljela ono zadnje. Zadnji sat prije mraka. Zadnji proplamsaj sunca prije nego stigne oluja. Zadnje gomile snijega prije proljeća. Zadnje mećave koje će se, znaš to već, u dodiru s tlom otopiti. Ono zadnje.

A sad brojimo zadnje sate ljeta.
Udišem ga duboko, pokušavam ugrijati kosti.

Obećaj mi ruke.
Kad nasloniš dlan na moj, obećaj da će ruke uvijek jednako premrežiti linije.
Život na život.
Ljubav na ljubav.

Obećaj mi prste.

Ovo nisu moje riječi.
Ne govorim ih tebi.

Mi se tako sjajno nemamo.
Tako sjajno se ne viđamo. Tako sjajno si šutimo.

Oznake: words

Trebam te.
U bezveznoj subotnjoj večeri, da ti banem na vrata, da mi se smiješ, da me skrivaš iza filadendrona od znatiželjnih susjeda.
Trebam da gledamo crvena svjetla na vrhovima nebodera, da mi crtaš strane svijeta.
Trebam da me zagrliš.
Da razmišljaš hoćeš li me poljubiti.
Da razmišljam hoću li te poljubiti.
Da odlučim da neću.
Možda.
Do sljedeći puta.

Trebam da se sklupčam u tvoju fotelju.
Da me pokušavaš nahraniti.
Da mi miluješ vrat.
Da me učiš spektrima boja. I da mi se smiješ kad spojim nespojivo.
Trebam te.
Možda.

Ona dolazi s koferom u ruci. Negdje na Mediteranu, ispod loze i maslina. Podne je, plava i žuta klize sa slike, kako to može samo u mediteransko podne. On stoji na recepciji hotela.
Smiješi joj se.
Ona uzvraća smješak, ali stidljivo.
- Vi ste ovdje novi?, pita on.
Ona odgovara klimanjem glavom.
Ovo je rajsko mjesto upravo to - Raj, Čistilište, DrugaStrana,TheGreatBeyond.
Ona je umrla, on je umro, svi su ovdje umrli, duhovi nekadašnjih ljudi, duše koje su to mediteransko podne odabrale za Vječnost.
Zaljubljuju se, naravno.
On se zaljubio čim ju je ugledao da prolazi ispod maslina, ona se zaljubila čim se nasmiješio i uhvatio njen kofer.
Da smo barem... ranije, šapće joj.
Toliko te volim da bih te našao bilo gdje.
Toliko te volim da bih te čekala.
Da smo barem... ranije... drugdje...
Volio bih živjeti s tobom i stariti s tobom. Volio bih se probuditi pored tebe. Volio bih gledati naše fotografije iz mladosti i smijati se našim borama.
Voljela bih u našoj djeci tražiti tvoje oči.
Voljela bih te nazvati, napisati ti pismo, pobjeći od tebe i vratiti ti se.
Volio bih te voljeti.
Voljela bih te željeti.
Žudnja ima svoje putove. Ponekad žudiš za nekim toliko da te noge same nose u njegovom smjeru. Ponekad nekog voliš toliko da si siguran da bi ga pronašao na kraju svijeta.
Ljubavne priče imaju svoju kronologiju: ljubavnici, zaljubljeni traže svoje tragove u prošlim životima. Imam osjećaj kao da te već poznajem, govore si. Vrijeme se sabija u prvim danima, tjedni prođu u jednom dahu, vrijeme se mjeri od poljupca do poljupca.

Ali oni su u Raju, gdje žudnje nema. Tim više je, misle oni, njihova priča posebna. I rađa se ideja: pobjeći. Vratiti se u svijet u kojem se možeš ljubiti na kiši, svađati i miriti, ludovati i željeti.
Ne smijete, upozorava ih Čuvar. Ako se vratite, nećete se prepoznati. Postoji put, ali u tom se svijetu više nećete poznavati.
To je nemoguće, uvjereni su oni. Naći ću te, obećaje on. Čekat ću te, zaklinje se ona.
I bježe.


Prometna je ulica nekog velikog grada. Ljudi, automobili, buka, kiša. On stoji na ulici. Ona prolazi pored njega. Zastaje. Zastaje i on.
Odnekud mu je poznata, čini joj se da ga poznaje.
Ali ona žuri - kasni na sastanak, čeka je Zaručnik.
On se osmjehne, kao što se smiješi brojnim ljepoticama u prolazu.


Ona dolazi s koferom u ruci. Negdje na Mediteranu, ispod loze i maslina. Podne je, plava i žuta klize sa slike, kako to može samo u mediteransko podne. On stoji na recepciji hotela. Smiješi joj se.
Ona uzvraća smješak, ali stidljivo.
- Vi ste ovdje novi?